Perzijski zaljev i međupovijes Tigrisa i Eufrata uvijek su bili raskrižje oštrih političkih proturječja. Od vremena Perzijskog carstva, ove su zemlje uvijek prelazile trgovačke, ekonomske i političke interese vladara. To je doprinijelo plodnoj klimi i dobrom geografskom položaju regije. S dolaskom islama na ovo područje, poravnanje snaga se promijenilo, dodajući religioznu ozbiljnost društvenom i društvenom životu naroda koji nastanjuju države ovog područja. Suniti i Šiiti, koji su kasnije postali najbrojnije grane islama, zauzeli su dominantan položaj između rijeka i Perzijskog zaljeva.
Međutim, narodi koji žive na sadašnjem teritoriju Iraka bili su vrlo daleko od prvih koraka ka neovisnosti i suverenitetu. Do 20. stoljeća ni Ustav nije bio poznat ovdje, niti su znali o statusu predsjednika kao šefa države. Dolazak Europljana u zonu Perzijskog zaljeva pokrenuo je društvene, društvene i političke promjene koje su utjecale na državnu politiku ogromne regije.
Irak na političkoj karti svijeta
Prvi koraci u političkom sustavu na područjima današnjeg Iraka počeli su činiti Arapi, koji su sredinom 7. stoljeća, pod vodstvom kalifa Omera, zauzeli područje Mezopotamije. Islam se također širio s Arapima. Glavni administrativni i politički centri Iraka u ranom srednjem vijeku su gradovi Basra i Kufa. S vremenom je sjedište kalifa u Kufi. Tijekom vladavine kalifa Alija, šiizam, koji je kasnije postao najveća vjerska zajednica u ovim zemljama, postao je široko rasprostranjen u Iraku.
Sljedbenik kalifa Ali Al-Mansura 763. godine postavlja kamen temeljac za Bagdad, drevnu prijestolnicu Iraka, koja je postala glavno društveno-političko središte cijelog Bliskog istoka. Za vrijeme dinastije Abasid, Bagdad i Arapski kalifat dosegli su vrhunac svoje moći, ali već u novom tisućljeću lokalno plemstvo izgubilo je vlast. Prvo, u Iraku je ojačana iranska dinastija Buyid, a kasnije su ovdje osnovani seldžučki Turci. Nekada moćno arapsko carstvo palo je 1258., ne odupirući se pucanju Mongola. Kalifa su ubili osvajači, a bogati i raskošni glavni grad Bagdada zapaljen je i uništen.
Tijekom sljedećih sto godina mongolska dinastija Hulaguid vladala je zemljama Iraka, koje su praktično poništile elemente arapske države. Od tog trenutka počinje nered s promjenom političkih režima koji u zemlju dolaze na vrhove mačeva stranih osvajača.
Kratko razdoblje vladavine vladara, koji su se uspostavili s dolaskom Tamerlana, zamijenjeno je uspostavom u Iraku vladavine brojnih turskih dinastija. U početku su predstavnici dinastije Kara-Koyunlu zauzeli prijestolje u Bagdadu, a zatim je cijeli sustav kontrole u zemlji prešao u ruke dinastije Safavid. Otomanski Turci su okončali neovisnu vladavinu u Iraku, uključujući 1534. zemlju kao dio njihovog ogromnog carstva. Dugih pet stotina godina Mezopotamija postaje zajednička provincija Otomanskog carstva, a Bagdad gubi status glavnog grada i postaje pokrajinsko trgovačko središte Bliskog istoka.
Irak u 20. stoljeću: prvi koraci prema vlastitoj državnosti
Otomanska vlast, koja je uspostavljena na obalama Tigrisa i Eufrata, nije donijela gotovo ništa za razvoj Iraka kao države. Budući da su u statusu carske provincije, međuplanet i dio Arapskog poluotoka bili su najzaostalija imovina. Glavne stavke prihoda u tim regijama bile su poljoprivredni proizvodi. Dio sredstava za održavanje islamskih svetišta došao je u pokrajinu iz Carigrada. Prava vlast bila je u rukama guvernera koje su postavili turski sultani.
Tek krajem 19. stoljeća, s početkom upravne reforme koja je obuhvaćala veliko Otomansko carstvo, u Iraku su započele transformacije. Reforme su se uglavnom odnosile na sustav javne uprave. Konačni ciljevi i ciljevi koji su ostvareni kao rezultat reforme predviđaju stjecanje autonomije Iraka unutar carstva. Međutim, slabljenje središnje vlasti koja se pojavila početkom 20. stoljeća usporila je proces, ostavljajući upravni aparat na teritoriju pokrajine bez većih promjena.
U budućnosti, pod utjecajem političkih procesa u svijetu, Irak postaje poprište vojnih i političkih sukoba između dviju imperija - otomanskog i britanskog. S početkom stvaranja dvaju centara političkog utjecaja u Europi Turska se pridružila Njemačkoj i Austro-Ugarskoj. Ova situacija ni na koji način nije zadovoljila Britaniju, koja je radije imala vjernu vlast turskog sultana i tako kontrolirala Bospor, Dardanele, Sueski kanal i morske korito Perzijskog zaljeva. Irak je u politici Velike Britanije zauzimao jedno od vodećih mjesta. To je posljedica i činjenice da su prve naftne ležišta otkrivene na području Iraka, u sjevernom dijelu krajem 19. stoljeća. Čim je Prvi svjetski rat počeo, britanske trupe su ušle u zemlju. Do 1918. godine, kada je Turska praktično izgubila rat, čitav teritorij Iraka okupirali su britanski vojnici.
Sevrovski ugovor, potpisan 1920. godine, poražen od Turske i predstavnika saveznika, označio je kraj stoljetne Otomanske imperije. Od tog trenutka sve su provincije nekad slavne Porte krenule prema samoodređenju. Irak je kao dio triju vilajeta u Basri, Bagdadu i Mosulu bio u sastavu mandatne teritorije, koju je Ujedinjeno Kraljevstvo dobilo pod kontrolom Lige naroda. Godine 1921. pod nadzorom britanskih okupacijskih snaga i vojne uprave proglašena je Kraljevina Irak. Formalno, na čelu nove države bio je kralj Faisal. U zemlji je postojao dvodomni parlament, no zapravo je cijeli sustav državne i upravne uprave u potpunosti ovisan o britanskim kolonijalnim vlastima. U tim godinama nije bilo potrebe govoriti o državnoj neovisnosti iračke države. Britanci su pokušali čvrsto držati u svojim rukama regiju, koja daje glavne rezerve nafte za Britansko carstvo. Čak ni ulazak Iraka u Ligu naroda 1932. nije donio zemlji očekivanu slobodu i suverenitet.
Kraljevina Irak i tranzicija u Republiku
Prva iračka država prilično je tiho postojala do 1941. Nakon što je njemački Treći Reich dobio snagu, dogodio se državni udar pod utjecajem njemačkih agenata u Iraku. Legitimni monarh bio je prisiljen pobjeći iz zemlje, nakon čega je Irak za trinaest dana postao mjesto oružanog sukoba između britanske vojske i pro-njemačke iračke vojske. Postigavši pobjednički rezultat, Velika Britanija uspostavila je kontrolu nad cijelim teritorijem kraljevstva. Formalno, kraljevska je moć obnovljena, ali sada su sve niti vlade, ekonomija države i njezina vanjska politika bile u rukama Britanaca.
Završetak Drugog svjetskog rata nije donio Iraku značajne promjene u statusu države iu sustavu upravljanja. Naprotiv, s krajem neprijateljstava, regija bogata naftom bila je potpuno pod kontrolom zemalja zapadne demokracije. Britanija i Sjedinjene Države bile su u stanju prisiliti kralja Faisala da potpiše Bagdadski pakt, prema kojem je Irak postao dio vojno-obrambenog saveza, pod utjecajem politike Sjedinjenih Država i Velike Britanije. U toj državi kraljevstvo je postojalo do 1958. godine, kada je politički režim kralja Faisala bio zbačen tijekom srpanjske revolucije. Skupina mladih i ambicioznih oficira iračke vojske, koji su bili članovi političke grupe "Slobodni oficiri", organizirala je vojni udar u srpnju 1958. godine, pokrenuvši republikansku vladavinu.
Tijekom revolucionarnih događaja urotnici su ubili kralja Faisala, regenta i eliminirali premijera. Zapravo, prava vlast u zemlji prešla je u ruke vojske na čelu s brigadnim generalom Abdelom Kerimom Kasemom. Formalno, šef države bio je kolega Kasema Mohammeda Najiba al-Rubai, koji je vodio Suvereno vijeće. Unatoč tome, Kasem je, koristeći svoj vlastiti autoritet, pokušao samostalno vladati državom, vodeći vladu iračke republike. Paralelno s položajem premijera u njegovim je rukama bio i ministarstvo obrane.
Vojni režim uspostavljen u zemlji brzo je izgubio republikanske značajke i stekao oblike vojne diktature. U vanjskoj politici Irak se više usredotočuje na zemlje komunističkog bloka. Nakon povlačenja Iraka iz Bagdadskog pakta 1961. godine, britanske trupe napuštaju zemlju. Unatoč uspjesima postignutima u vanjskopolitičkoj areni, unutar zemlje moć vojske i dalje je nestabilna. Na sjeveru Iraka Kurdi su postali aktivni, nakon što su uspjeli stvoriti Slobodni Kurdistan kao rezultat ustanka 1961. godine. U ostatku države, vojska diktature nije mogla u potpunosti kontrolirati ni politički ni društveni život.
Još jedan državni udar dogodio se u veljači 1963., čime je okončana vojna diktatura. Arapska socijalistička renesansna stranka (BAAS), koja je već dugo u sjeni, dolazi na vlast.
Irak tijekom vladavine vojne hunte i Baathista
Državni udar 1963. gurnuo je Irak u političku represiju. Baasisti koji su došli na vlast počeli su rješavati probleme s predstavnicima vojne uprave i prokomunističkim i socijalističkim snagama. Bivši šef države, premijer Abdel Kerim Kasem pogubljen je. Saddam Hussein se vraća u zemlju iz emigracije i postaje prvih dana nakon vojnog udara zamjenik predsjednika Revolucionarnog vijeća. Stvarnu moć u zemlji zarobio je jedan od čelnika stranke Baas Ahmed Hassan Bakr.
Unatoč aktivnoj borbi protiv komunista i njihovih prethodnika, Baatsi nisu uspjeli održati jedinstvo u redovima svoje stranke. Otežana socijalna i socijalna situacija uzrokovana neslaganjima vladajuće elite i lokalnog plemstva, nesposobnost političkog režima da postigne rješenje kurdskog pitanja gurnula je zemlju u još jednu političku krizu. Krilo stranke Ba'ath, na čijem je čelu Abdel Salam Aref, zbacuje Bakrov režim, uspostavljajući još jednu vojnu diktaturu. Sadašnji šef države, Ahmed Hassan Bakr, bježi iz zemlje, dok njegov zamjenik za vodstvo Revolucionarnog vijeća Sadam Husein mora otići u zatvor.
Već pet godina zemlja je ponovno živjela u vojnoj diktaturi. Umjesto vođe vojnog udara Abdala Salama Arefa, koji je poginuo u zrakoplovnoj nesreći, njegov brat Abdel Rahman Aref postaje predsjednik Iraka. Bio je na tom položaju i na mjestu premijera Iraka do 1968. godine, kada je ponovno došla stranka Ba'ath.
Vraćajući se na vlast, Ahmed Hassan Bakr postao je predsjednik zemlje, vodeći se paralelno s vladom Republike. Sadamu Huseinu dodijeljena je politička uloga, koja je trebala voditi Revolucionarno vijeće kao zamjenik predsjednika. Saddam Hussein bio je zadužen za upravljanje radom i djelovanjem internih stranačkih i državnih sigurnosnih službi. Godine 1968. zemlja dobiva stalan Ustav, prema kojem je predsjednik države predsjednik, koji ima široke ovlasti.
Predsjednik Ahmed Hassan Bakr predsjedavao je od 1968. do 1979. godine, završivši svoju karijeru prisilnom mirovinom. Saddam Hussein postao je nasljednik četvrtog iračkog predsjednika, postajući istovremeno i vođa stranke Ba'ath. U političkoj povijesti Iraka počelo je doba Saddama Husseina.
Peti predsjednik Iraka - politički vođa zemlje ili diktator
Kao šef iračke sigurnosne službe i zamjenik predsjednika stranke Baas, do kraja 1970-ih Sadam Husein koncentrirao je svu vlast u svojim rukama. Ostalo je samo formalizirati svoje pozicije i voditi zemlju. Godine 1979. Hussein je postao predsjednik zemlje. Od tog trenutka počinje dugo, 24 godine, razdoblje vladavine najkarizmatičnijeg vođe Iraka u cijeloj njegovoj povijesti.
Kad je došao na vlast, Saddam je krenuo u eliminaciju svih političkih protivnika. Godinu dana nakon preuzimanja dužnosti, peti predsjednik, osim što je predsjednik iračkog Revolucionarnog zapovjednog vijeća, predvodi vladu. Ogromne moći, koncentrirane u rukama jedne osobe, postale su izgovor za uspostavljanje diktature u državi.
Osobnost Saddama Husseina prilično je kontradiktorna. S jedne strane, Irak za vrijeme vladavine Sadama Huseina postaje vođa arapskog svijeta. Vojska Iraka smatrana je 1980-ih kao jedna od najuspješnijih i najjačih na svijetu. U gospodarskom sektoru, peti je predsjednik također dosta uspio. Gotovo 50% naftne industrije pod Huseinom je nacionalizirano. Irak, sa svojim ogromnim rezervama crnog zlata 80-ih godina, jedan je od najvećih svjetskih dobavljača nafte. Međutim, za razliku od vladajuće elite koja pliva u luksuzu, dobrobit Iračana i dalje ostaje na prilično niskoj razini. Rezidencije Saddama, koje nalikuju veličanstvenim palačama drevnih orijentalnih vladara, u tom pogledu izgledaju značajne.
S druge strane, Saddam Hussein, zauzimajući najviše državne položaje, brzo se pretvorio u diktatora. Tijekom godina vladavine u Iraku nastao je možda naj autoritarniji politički režim u svijetu. Huseinove vanjskopolitičke ambicije išle su daleko izvan okvira međunarodnog prava. Prvo, krvavi iransko-irački rat je pušten u pogon, koji je trajao 8 dugih godina, od 1980. do 1988. godine. Tada je došao red nemirnih Kurda, koje je slijedio Saddamov režim s željeznim valjkom represije. Apoteoza Husseinove političke karijere bila je invazija iračkih vojnika 1990. u Kuvajt.
Rezultat osipne vanjske politike petog iračkog predsjednika bio je vojni poraz iračke vojske od strane međunarodne koalicije. Bagdad je nametnut teškim ekonomskim sankcijama, a sjeverne regije zemlje, u kojima žive Kurdi, bile su pod međunarodnom kontrolom. Opisani događaji uvelike su potkopali gospodarstvo zemlje. Politička težina Iraka u arapskom svijetu i međunarodnoj areni je narušena.
Od ovog trenutka, miran život za Iračane je gotov. Nakon što je dobio otpor od međunarodne zajednice, Husein se usredotočio na borbu na domaćem frontu. Godine 1994. počinje novi val građanske neposlušnosti u iračkom Kurdistanu. Pokušaj brzog smirivanja Kurda završio je neuspjehom za Bagdadski režim. U iduće četiri godine, sjeverni Irak postaje mjesto krvavog rata između kurdskih vojnika i iračke vojske. Posljednja faza naoružanog građanskog sukoba odlikovala se ekstremnom okrutnošću središnjih vlasti. Konačna točka u dugotrajnom unutarnjem sukobu bila je uporaba kemijskog oružja od strane iračke vojske protiv Kurda. Od tada je režim Saddama Husseina zabranjen, zemlja postaje "država odmetnika". Povećanim ekonomskim sankcijama dodana je međunarodna izolacija Bagdada.
Napori međunarodne koalicije okončali su 2003. vladavinu petog iračkog predsjednika. Kao rezultat invazije koalicijskih snaga, srušen je režim Sadama Huseina. Nakon duge potrage, bivši šef države bio je zarobljen od strane američkih snaga i zatvoren. Godine 2004. plemenski bivši irački diktator prebačen je u ruke iračke pravde. Dvije godine, bilo je suđenje, koje je završilo 27. srpnja 2006. smrtnom presudom. Saddam Hussein, peti predsjednik Iraka, koji je 24 godine vladao zemljom, pogubljen je 24. prosinca 2006. godine.
Irak nakon Huseina
Nakon rušenja režima Saddama Husseina, politička i socijalno-socijalna situacija u zemlji dramatično se promijenila. Savezničke snage nisu mogle u potpunosti uspostaviti vojnu kontrolu nad zemljom, a trenutna privremena iračka administracija izgubila je nit vladine kontrole.
Od lipnja 2004. do travnja 2005. godine, vršitelj dužnosti šefa države izveo je Ghazi Mashal Ajil Al-Yavar - predsjednik Revolucionarnog vijeća Iraka. В 2005 году страна получает новую Конституцию, в соответствии с которой Ирак объявляется федеративной парламентской республикой. Функции президента с этого момента носят чисто декларативный и представительский характер. Президентский срок составляет четыре года, а продолжительность президентских полномочий в одних руках ограничивается двумя президентскими сроками. В соответствии со статьями Основного Закона президент Ирака имеет следующие полномочия:
- является гарантом Конституции;
- является Верховным Главнокомандующим ;
- выступать защитником веры, целостности и суверенитета страны;
- представлять Ирак на международной арене;
- контролировать деятельность всех трех ветвей власти.
В 2005 году в Совете Представителей проходят выборы главы государства, по результатам которых высший государственный пост в государстве получает Джаляль Талабани. Годы правления шестого президента страны - 2005-2014.
Ныне действующий глава государства Фуад Масум занял президентский пост в июле 2014 года. Интересная деталь: оба последних президента Ирака являются представителями Патриотического Союза Курдистана. С падением режима Саддама Хусейна сунниты утратили главенствующее положение во внутренней политике.
