Razdoblje od 1946. do 1990. u svjetskoj povijesti poznato je kao Hladni rat. Istodobno, ovaj rat je bio daleko od uniformne: predstavljala je niz kriza, lokalnih vojnih sukoba, revolucija i preokreta, kao i normalizaciju odnosa, pa čak i njihovo "zagrijavanje". Jedna od "vrućih" faza Hladnog rata bila je karipska kriza, kriza kada se cijeli svijet zamrznuo, pripremajući se za najgore.
Prapovijest i uzroci karipske krize
Godine 1952. na Kubi, kao rezultat vojnog udara, na vlast je došao vojni zapovjednik F. Batista. Ovaj državni udar izazvao je rasprostranjeno ogorčenje među kubanskom omladinom i progresivno orijentiranim dijelom stanovništva. Fidel Castro postao je oporbeni vođa Battiste, koji je već 26. srpnja 1953. s rukama u rukama govorio protiv diktature. Međutim, ovaj ustanak (na ovaj dan pobunjenici su upali u vojarnu Moncade) pokazao se neuspješnim, a Castro i njegovi preživjeli pristaše otišli su u zatvor. Samo su zahvaljujući snažnom društvenom i političkom pokretu u zemlji pobunjenici već 1955. pomilovani.
Nakon toga, F. Castro i njegovi pristaše pokrenuli su cjelovit partizanski rat protiv vladinih snaga. Njihova taktika ubrzo je počela plodonosno, a 1957. godine trupe F. Batiste pretrpjele su niz ozbiljnih poraza na selu. Istodobno je rasla opća ogorčenost prema politici kubanskog diktatora. Svi ti procesi rezultirali su revolucijom, za koju se očekivalo da će završiti pobjedom pobunjenika u siječnju 1959. godine. Fidel Castro postao je de facto vladar Kube.
Isprva je nova kubanska vlada nastojala pronaći zajednički jezik sa svojim golemim sjevernim susjedom, ali tada američki predsjednik D. Eisenhower nije čak ni prihvatio prihvatiti F. Castra. Također je postalo jasno da ideološke razlike između Sjedinjenih Država i Kube ne mogu dopustiti da im se približe u punoj mjeri. Činilo se da je najatraktivniji saveznik F. Castra bio SSSR.
Nakon uspostavljanja diplomatskih odnosa s Kubom, sovjetsko vodstvo uspostavilo je trgovinu sa zemljom i pružilo joj ogromnu pomoć. Deseci sovjetskih stručnjaka, stotine dijelova i druge važne robe poslani su na otok. Odnosi između zemalja vrlo su brzo postali prijateljski.
Operacija "Anadir"
Još jedan od glavnih uzroka karipske krize nipošto nije bila revolucija na Kubi niti situacija povezana s tim događajima. Turska se 1952. godine pridružila NATO-u. Od 1943. ova država je imala proameričku orijentaciju, povezanu, između ostalog, sa susjedstvom SSSR-a, s kojim zemlja nije imala najbolje odnose.
Godine 1961. u Turskoj je započela razmjena američkih balističkih raketa srednjeg dometa s nuklearnim bojevim glavama. Ovu odluku američkog vodstva diktirale su brojne okolnosti, kao što je viša stopa približavanja takvih projektila ciljevima, kao i mogućnost pritiska na sovjetsko vodstvo s obzirom na još jasnije označenu američku nuklearnu superiornost. Raspoređivanje nuklearnih raketa u Turskoj ozbiljno je poremetilo ravnotežu snaga u regiji, stavljajući sovjetsko vodstvo u gotovo nemoguću situaciju. Tada je odlučeno koristiti novi mostobran gotovo na strani Sjedinjenih Država.
Sovjetsko rukovodstvo pozvalo je F. Castra s prijedlogom da se na Kubu stavi 40 sovjetskih balističkih raketa s nuklearnim bojevim glavama i ubrzo dobije pozitivan odgovor. Razvoj Operacije Anadir počeo je u Glavnom stožeru Vrhovnog sovjeta SSSR-a. Svrha ove operacije bila je raspoređivanje na Kubi sovjetskih nuklearnih projektila, kao i vojnog kontingenta od oko 10 tisuća ljudi i zrakoplovstva (helikoptera, jurišnih i borbenih zrakoplova).
U ljeto 1962. počela je operacija Anadir. Tome je prethodio snažan skup maskirnih aktivnosti. Dakle, kapetani prijevoznih brodova često nisu znali kakvu vrstu tereta prevoze, a kamoli osoblje, koje čak nije ni znalo gdje se odvija transfer. Za maskiranje u mnogim lukama Sovjetskog Saveza zaliha sekundarnog tereta. U kolovozu su prvi sovjetski transporti stigli na Kubu, a postavljanje balističkih raketa počelo je na jesen.
Početak karipske krize
Početkom jeseni 1962., kada je američkom vodstvu postalo jasno da su sovjetske raketne baze na Kubi, u Bijeloj kući postojale su tri mogućnosti za djelovanje. Ove opcije: uništavanje baza kroz precizne udare, invaziju na Kubu ili uvođenje morske blokade otoka. Od prve opcije se moralo napustiti.
Kako bi se pripremile za invaziju na otok, američke trupe počele su se seliti na Floridu, gdje se odvijala koncentracija. Međutim, dovođenje sovjetskih nuklearnih raketa na Kubu do pune pozornosti učinilo je opciju invazije u punoj veličini vrlo rizičnom. Došlo je do morske blokade.
Na temelju svih podataka, nakon odmjeravanja svih prednosti i nedostataka, Sjedinjene Države su sredinom listopada objavile karantenu protiv Kube. Ta je formulacija uvedena jer bi proglašenje blokade bilo ratni čin, a Sjedinjene Države bile su njegovi poticatelji i agresori, budući da raspoređivanje sovjetskih nuklearnih projektila na Kubi nije bilo kršenje međunarodnih ugovora. No, slijedeći svoju dugogodišnju logiku, gdje su "jaki uvijek u pravu", Sjedinjene Države nastavile su izazivati vojni sukob.
Uvođenje karantene, koja je počela 24. listopada u 10 sati, omogućila je samo potpuni prekid isporuke oružja Kubi. Kao dio te operacije, mornarica SAD-a je okružila Kubu i počela patrolirati obalnim vodama, dok je bila upućena da na bilo koji način ne otvara vatru na sovjetske brodove. U to je vrijeme na Kubu prevezeno oko 30 sovjetskih brodova, uključujući i one koji su nosili nuklearne bojeve glave. Dio tih snaga odlučeno je vratiti natrag kako bi se izbjegli sukobi sa Sjedinjenim Državama.
Razvoj krize
Do 24. listopada situacija oko Kube počela se zagrijavati. Na ovaj dan, Hruščov je dobio telegram od američkog predsjednika. U njemu je Kennedy zahtijevao da se pridržava karantene Kube i "očuva razboritost". Hruščov je odgovorio na telegram prilično oštro i negativno. Sljedećeg dana, na hitnom sastanku Vijeća sigurnosti UN-a, izbio je skandal uzrokovan sukobom između sovjetskih i američkih predstavnika.
Ipak, i sovjetsko i američko vodstvo jasno su shvatili da je za obje strane potpuno besmisleno eskalirati sukob. Dakle, u sovjetskoj vladi odlučio se na tečaj o normalizaciji odnosa sa Sjedinjenim Državama i diplomatskim pregovorima. Hruščov je 26. listopada osobno napisao pismo upućeno američkom vodstvu, u kojem je predložio povlačenje sovjetskih raketa s Kube u zamjenu za uklanjanje karantene, odbijanje SAD-a da napadne otok i povlačenje američkih raketa iz Turske.
Dana 27. listopada, kubansko vodstvo postalo je svjesno novih uvjeta sovjetskog vodstva za rješavanje krize. Na otoku su se pripremali za moguću američku invaziju, koja bi, prema dostupnim podacima, trebala početi u sljedeća tri dana. Dodatni alarm izazvao je let američkog izviđačkog zrakoplova U-2 preko otoka. Zahvaljujući sovjetskim raketnim sustavima S-75, zrakoplov je oboren, a pilot (Rudolf Anderson) je ubijen. Istog je dana drugi američki zrakoplov preletio SSSR (preko Chukotke). Međutim, u ovom slučaju, sve je bilo bez žrtava: presretanje i pratnja zrakoplova od strane sovjetskih boraca.
Nervoznost koja je prevladavala u američkom vodstvu rasla je. Vojni predsjednik je kategorično savjetovao Kennedyja da pokrene vojnu operaciju protiv Kube kako bi što prije neutralizirao sovjetske rakete na otoku. Međutim, takva bi odluka bezuvjetno dovela do velikog sukoba i odgovora SSSR-a, ako ne na Kubi, onda u drugoj regiji. Nitko nije trebao rat u punoj veličini.
Rješavanje sukoba i učinci karipske krize
Tijekom pregovora između brata američkog predsjednika Roberta Kennedyja i sovjetskog ambasadora Anatolija Dobrynina, formulirana su opća načela na temelju kojih je namjera bila riješiti nastalu krizu. Ta su načela temelj za poruku Johna Kennedyja koja je poslana u Kremlj 28. listopada 1962. godine. Ova poruka sugerira da sovjetsko vodstvo povlači sovjetske rakete s Kube u zamjenu za jamstva o ne-agresiji iz Sjedinjenih Država i uklanjanju karantene na otoku. Što se tiče američkih raketa u Turskoj, rečeno je da ovo pitanje također ima izglede za rješenje. Sovjetsko vodstvo je, nakon neke rasprave, pozitivno odgovorilo na poruku J. Kennedyja, a istog dana na Kubi počelo je raspuštanje sovjetskih nuklearnih projektila.
Posljednji sovjetski projektili s Kube uklonjeni su nakon 3 tjedna, a već 20. studenog J. Kennedy je najavio ukidanje karantene Kube. Uskoro su iz Turske povučene i američke balističke rakete.
Karibska kriza riješena je prilično uspješno za cijeli svijet, ali nisu svi bili zadovoljni statusom quo. Tako su iu SSSR-u iu SAD-u, pod vladama, postojale visoko rangirane i utjecajne osobe zainteresirane za eskalaciju sukoba i, kao rezultat toga, prilično razočarane njenim rasterećenjem. Postoji nekoliko verzija da je zahvaljujući njihovoj pomoći ubijen J. Kennedy (23. studenoga 1963.), a N. Hruščov je raseljen (1964.).
Rezultat karipske krize 1962. bio je međunarodni detant koji se očitovao u poboljšanju odnosa između SAD-a i SSSR-a, kao iu stvaranju brojnih antiratnih pokreta širom svijeta. Taj se proces odvijao u obje zemlje i postao svojevrsni simbol 70-ih godina XX. Stoljeća. Njegov logičan zaključak bio je ulazak sovjetskih trupa u Afganistan i novi krug rasta napetosti u odnosima između SAD-a i SSSR-a.
