Kurdska radnička stranka (PKK) je kurdska vojna i politička organizacija čiji je cilj stvoriti nacionalnu autonomiju za Kurde unutar turske države. U širem smislu, bori se za politička prava Kurda koji žive u Turskoj. Kako bi postigla svoje ciljeve, PKK često koristi terorističke napade i otmicu civila, za što se u nekim zemljama (Turska i Sjedinjene Države) PKK klasificira kao terorističku organizaciju. Kurdistanska radnička stranka ima naoružano krilo, nazvano je Narodne samoodbrane.
Veličina organizacije je vrlo impresivna: danas PKK ima stotine tisuća pristaša i vodi aktivan teroristički i gerilski rat protiv turske vlade. Danas Kurdistanska radnička stranka igra važnu ulogu u događajima koji se odvijaju u Siriji i Iraku.
Povijest stvaranja Kurdistanske radničke stranke
Trenutno su Kurdi vjerojatno najbrojniji ljudi koji još uvijek nemaju svoju nacionalnu državu. Većina Kurda živi na Bliskom istoku, njihov ukupan broj je oko 30 milijuna ljudi.
Može se reći da od svih naroda koji su živjeli u ovoj regiji Kurdi nisu imali toliko sreće. Kada su nakon završetka Prvog svjetskog rata pobjednici (zemlje Antante) podijelili Otomansko carstvo, planirali su stvoriti nacionalnu državu Kurda - Kurdistana. Međutim, to se nikada nije dogodilo.
Područja kompaktnog boravka Kurda su u granicama nekoliko bliskoistočnih država odjednom: Turske, Iraka, Irana i Sirije. Naravno, vlasti ovih zemalja uvijek su bile ekstremno neprijateljske prema pokušajima Kurda da brane svoje nacionalne interese, a da ne spominjemo stvaranje suverene kurdske države. Većina Kurda živi u Turskoj (prema različitim izvorima, od 13 do 18 milijuna).
Irački diktator Saddam Hussein otrovao je Kurde otrovnim plinovima i poslao vojne postrojbe da se bore protiv pobunjenika. Turci dugo nisu prepoznali postojanje kurdske nacije. U Turskoj su ih službeno zvali "planinski Turci", a kurdski su dugo bili zabranjeni. U Iraku su Kurdi početkom 60-ih godina podigli pobunu, koja je, sada zapaljena, a zatim i blijedila, trajala nekoliko desetljeća. Danas su Irak i Sirija praktično uništeni, što teoretski daje Kurdima koji žive u tim zemljama povijesnu šansu za stvaranje vlastite države. Međutim, stvari nisu tako jednostavne.
Turski Kurdi su se borili ne manje teško za svoja prava. Prvi ustanci protiv turskih vlasti izbili su dvadesetih godina prošlog stoljeća, ali su bili potisnuti. U sedamdesetim godinama započeo je još jedan prasak kurdskog nacionalizma, koji je 1979. godine stvorio Kurdistansku radničku stranku (PKK), koja je u početku imala izrazito lijeva, gotovo marksistička gledišta.
Tvorac PKK bio je Abdullah Ocalan - kultna figura kurdskog nacionalno-oslobodilačkog pokreta. Godine 1980. u Turskoj se dogodio još jedan vojni udar, nakon čega je uhićeno gotovo cijelo vodstvo PKK. Međutim, Öcalan je uspio pobjeći na područje susjedne Sirije, a odatle je počeo voditi pokret.
Sredinom 1984. godine Kurdistanska radnička stranka započela je gerilski rat u jugoistočnim i istočnim dijelovima Turske. Vlasti su na to uvele redovne vojnike na ta područja, a nakon tri godine na njima je objavljeno izvanredno stanje.
U to su se vrijeme gerilske jedinice PKK zvale Kurdska oslobodilačka vojska i političke strukture koje su kontrolirale kurdsko stanovništvo Turske ujedinjene u Frontu za nacionalno oslobođenje Kurdistana. Osim turskih Kurda, PKK ima snažan utjecaj na veliku dijasporu koja živi uglavnom u europskim zemljama.
Danas, PKK ima ozbiljnu financijsku osnovu, organizacija kontrolira veliki broj privatnih poduzeća, čiji se prihodi nastavljaju nastaviti podzemnom borbom.
Do kraja 90-ih godina Öcalan je živio u glavnom gradu Sirije, ali je 1998. morao napustiti ovu zemlju. Tražio je politički azil u Italiji, Rusiji i Grčkoj, ali ti pokušaji nisu bili uspješni. 1999. godine u Keniji, Öcalan je otet od strane turskih specijalnih službi i odveden u Tursku. Vjeruje se da su u toj operaciji sudjelovale i posebne službe Izraela i SAD-a.
Turski sud osudio je vođu PKK na smrt, koja je ubrzo zamijenjena doživotnom zatvorskom kaznom. Danas je Ocalan na izdržavanju kazne u zatvoru na otoku Imrali u Mramornom moru. Turci su 2009. godine donekle ublažili uvjete svog pritvora.
Međutim, ostavljena bez svog vođe, Kurdistanska radnička stranka nije prestala postojati. U kolovozu 1999. PKK je turskim vlastima ponudila privremeno primirje koje je trajalo gotovo pet godina i bilo je najdulje mirno razdoblje u povijesti tursko-kurdskog sukoba. Tijekom godina borbe između vlasti Turske i PKK postojalo je pet privremenih primirja koje su se razlikovale u različitim trajanjima.
Doslovno prije njegovog uhićenja, Ocalan je pozvao svoje pristaše da proglase jednostrano primirje i povuku sve naoružane skupine s teritorija Turske na irački Kurdistan. Nakon toga su se borbe u istočnoj Turskoj postupno počele smanjivati.
Partizanske akcije ponovno su se intenzivirale 2005. i 2006. godine, sada su djelovale iz baza u Iraku, gdje su Kurdi u to vrijeme imali gotovo potpunu neovisnost.
Ta situacija, naravno, nije odgovarala Ankari, koja je povremeno pokretala zračne napade na sjeverni Irak, što je praktički čin agresije na nezavisnu državu. 2007. godine, nakon što je provela niz zračnih napada na baze PKK u Iraku, turska vojska pokrenula je opsežnu invaziju na teritorij susjedne zemlje.
Sljedeće pogoršanje između PKK i turskih vlasti počelo je 2011. godine. Tursko ratno zrakoplovstvo izvršilo je nekoliko napada na objekte PKK u Iraku, Kurdi su odgovorili napadom na turske vojne objekte, ubivši nekoliko desetaka vojnika.
Turska vlada, zajedno s Abdullahom Ocalanom, razvila je novi plan za rješavanje dugogodišnjeg krvavog sukoba. Prema tom planu, militanti PKK moraju napustiti teritorij Turske, a Turska se obvezala da će u ustav uvrstiti načelo jednakosti građana svih nacionalnosti u zemlji. Osim toga, turska vlada trebala je osloboditi sve aktiviste PKK i militante iz zatvora.
Ocalan je 21. ožujka 2013. uputio žalbu svojim sunarodnjacima, u kojem je pozvao na zamjenu oružane borbe za njihova prava na političko.
Međutim, ove mirovne inicijative nisu se ostvarile. Godine 2018. Kurdistanska radnička stranka objavila je kraj prekida u svezi s redovnim bombardiranjem kurdskih položaja u sjevernom Iraku. 21. prosinca 2018. turske postrojbe pokrenule su opsežnu operaciju protiv militanata PKK u naseljima Cizre i Silopi. Završila je tek u veljači ove godine.
Turska je 20. kolovoza 2018. pokrenula vojnu operaciju u sjevernoj Siriji. Borbe se vode protiv terorista iz ISIS-a i Kurda koji žive na tim područjima. Stranka Demokratske unije, koja danas služi kao privremena vlada u sirijskom Kurdistanu, mnogi nazivaju sirijskim krilom PKK. Jasno je da takve akcije Turske očito neće dovesti do normalizacije odnosa između PKK i turske vlade.
Kurdi i budućnost Bliskog istoka
Problem Kurda jedan je od najozbiljnijih na Bliskom istoku. Čini se da je nacija koja se već desetljećima očajnički bori za svoju neovisnost dostojna vlastite države. Međutim, sada su sve priče da se nezavisni Kurdistan može pojaviti u nadolazećim godinama vjerojatnije da pripadaju žanru neznanstvene fikcije.
Stvar nije u tome da će se svi najjači regionalni igrači usprotiviti stvaranju takve države, već stupanj nejedinstva samih Kurda.
Kurdi nisu samo jedna etnička skupina, već mješavina plemena, koja su prilično različita, kako u pogledu jezika i dijalekata koje koriste, tako iu kontekstu kulturne i vjerske pripadnosti. Još više među njima postoje razlike vezane uz nacionalni identitet.
U mnogim aspektima Kurdi su vrlo slični Slavenima, sa svojim brojnim razlikama i sukobima, ili, s obzirom na razinu sukoba unutar te etničke skupine, s kavkaskim plemenima iz 1990-ih.
Devedesetih godina, osim PKK (marksisti), postojala je i kurdska Hezbollah (vjerski radikali) u jugoistočnoj Turskoj, između kojih su se krvavi sukobi stalno događali.
Sjeverni Irak kontroliraju dvije kurdske skupine: "Patriotska unija Kurdistana" i "Demokratska stranka Kurdistana", a rat između njih traje do 1998. godine. Štoviše, ova posljednja snaga usmjerena je na Tursku - smrtnog neprijatelja PKK. Osim toga, nafta iz iračkog Kurdistana odlazi na svjetsko tržište preko turskog teritorija.
A ovo je vrlo pojednostavljena slika trenutne situacije: danas Kurde predstavlja gotovo pedeset vrlo različitih stranaka i partizanskih jedinica, često žestoko neprijateljskih među sobom. Danas dvije najutjecajnije kurdske organizacije, PKK i Demokratska stranka Kurdistana, vide budućnost teritorija koje kontroliraju na potpuno različite načine. Upravo taj antagonizam uvelike će odrediti sudbinu kurdskog naroda u nadolazećim godinama.
