Početkom XXI. Stoljeća Rusija je sudjelovala u nizu ratova. Ta su neprijateljstva utjecala na kasniji razvoj ruske vojske, vojne opreme i vojne doktrine. Jedan od najupečatljivijih primjera je odraz ruske agresije u Južnoj Osetiji od strane Rusije i njenih saveznika s jedne strane u kolovozu 2008. godine. Drugo ime za ovaj sukob je "petodnevni rat".
Povijesna pozadina
Granica koja je proizvoljno podijelila Osetije između RSFSR i Gruzijske SSR uspostavljena je u sovjetska vremena. Tada nisu mogli ni zamisliti da će to postati granica između dva neprijateljska bloka.
Dok je Gruzija bila dio SSSR-a, ovdje su stvari bile mirne i nije se moglo govoriti o mogućem etničkom sukobu. Ali sve se promijenilo nakon perestrojke, kada su gruzijske vlasti počele polako ali sigurno krenuti prema neovisnosti. Kada je postalo jasno da je povlačenje gruzijske SSR iz Unije bilo sasvim stvarno, južnoosetijsko vodstvo, uglavnom u Rusiju, razmišljalo je o vlastitom suverenitetu. Kao rezultat toga, autonomija Južne Osetije proglašena je 1989. godine, a 1990. godine njezin puni suverenitet.
Međutim, gruzijska vlada je bila protiv. Tada, 1990. godine, Vrhovno vijeće Gruzije proglasilo je dekret kojim se autonomiji Južnoj Osetiji poništava.
Rat 1991-1992.
5. siječnja 1991. godine, Gruzija je uvela tri tisućiti policijski kontingent u glavni grad Južne Osetije, Tskinval. Međutim, nakon nekoliko sati, u gradu su izbile ulične borbe, često uz korištenje bacača granata. Tijekom tih bitaka postalo je očito beznađe odluke Vrhovnog vijeća Gruzije, dok je sam gruzijski odred postupno bio gurnut prema središtu grada. Kao rezultat toga, gruzijski kontingent je ispao na pozicije u središtu Tskhinvala, gdje se počeo pripremati za dugoročnu obranu.
Dana 25. siječnja 1991. postignut je dogovor o povlačenju gruzijskog kontingenta iz Tskhivala i napuštanju grada, tako da je vatra prestala nekoliko dana. Međutim, nove provokacije s gruzijske strane učinile su primirje kratkotrajnom.
Uz požar je također dodano da su, prema sovjetskom ustavu, autonomne formacije kao dio sovjetskih socijalističkih republika koje su napuštale Uniju mogle samostalno donositi odluke o svom boravku u SSSR-u. Stoga, kada se Gruzija odvojila od Sovjetskog Saveza 9. travnja 1991., južnoosetijsko vodstvo brzo je objavilo svoj budući boravak u SSSR-u.
Međutim, sukob je rasplamsao. Gruzijska policija i vojska kontrolirali su teritorij i visine u blizini Tskinvala, zahvaljujući kojima su mogli lansirati artiljerijske napade na grad. Situacija u njoj postala je zaista katastrofalna: uništenje, smrt ljudi i zastrašujući uvjeti nisu pridonijeli gruzijskoj strani.
21. prosinca 1991. Vrhovno vijeće Južne Osetije usvojilo je deklaraciju o neovisnosti republike, a mjesec dana kasnije održan je i odgovarajući referendum. Treba napomenuti da je ovaj referendum uglavnom bojkotirao gruzijsko stanovništvo republike, pa je apsolutna većina glasova (oko 99%) dobila nezavisnost. Naravno, gruzijska vlada nije priznala neovisnost regije ili referendum.
Kraj sukoba je došao dovoljno brzo, a uzrok tome bila je politička nestabilnost u Gruziji. Krajem 1991. godine izbio je građanski rat u ovoj zemlji, što je značajno oslabilo položaj Gruzije u regiji. Osim toga, Rusija je intervenirala u situaciji koja nije bila uređena tinjajućim rasadnikom južne granice. Prilikom pritiska na gruzijsku vladu (do vjerojatnosti zračnog napada na gruzijske snage u tchhinvalskom području), sredinom srpnja 1992. prestalo je granatiranje grada.
Ishod ovog rata bio je da su narod i vlada Južne Osetije konačno okrenuli leđa Gruziji i nastavili sa svom snagom da traže priznanje svoje neovisnosti na međunarodnoj sceni. Ukupni broj žrtava tijekom sukoba iznosio je oko 1.000 ubijenih i 2.500 ranjenih.
Razdoblje od 1992-2008. Eskalacija napetosti
Razdoblje nakon gruzijsko-južnoosetijskog rata postalo je vrijeme napetosti nalik valovima u regiji.
Kao rezultat sukoba 1991-1992. Postignut je sporazum između ruske, gruzijske i južnoosetijske strane o raspoređivanju zajedničkog mirovnog kontingenta na teritoriju Južne Osetije. Taj se kontingent sastojao od tri bataljona (po jedan sa svake strane).
Prvu polovicu devedesetih obilježava velika diplomatska igra koju su igrale sve stranke. S jedne strane, Južna Osetija je nastojala konačno odvojiti se od Gruzije u očima međunarodne zajednice i postati dio Ruske Federacije. Gruzija je, pak, metodički "istisnula" neovisnost i autonomiju Južne Osetije. Ruska strana je bila zainteresirana za mir u Južnoj Osetiji, ali se ubrzo usredotočila na Čečeniju, drugu daleko od mirne regije.
Unatoč tome, pregovori su se nastavili tijekom prve polovice devedesetih, au listopadu 1995. održan je prvi susret gruzijskih i osetijskih stranaka u Činvilu. Sastanku su nazočili predstavnici Rusije i OESS-a. Tijekom sastanka postignut je sporazum o ukidanju dekreta Vrhovnog vijeća Gruzije o ukidanju autonomije Južne Osetije, kao i izostanku iz republike od Gruzije. Važno je napomenuti da je, možda, takav korak učinio rusko vodstvo u zamjenu za nepriznavanje gruzijskog predsjednika E. Shevardnadze iz Čečenske Republike Ichkeria i njegove potpore djelovanju ruskih vojnika u Čečeniji.
U proljeće 1996. u Moskvi je potpisan memorandum o neuporabi sile u Južnoj Osetiji. Postao je pravi korak naprijed u gruzijsko-osetskim odnosima. I 27. kolovoza iste godine održan je prvi sastanak gruzijskog predsjednika E. Shevardnadzea i predsjednika parlamenta (i zapravo šefa države) Južne Osetije L. Chibirova. Tijekom ovog sastanka, stranke su navele daljnje načine za normalizaciju situacije, ali nakon sastanka, E. Shevardnadze je izjavio kako je "još rano govoriti o autonomiji Južne Osetije".
Ipak, situacija do 2000. godine pridonijela je daljnjoj konsolidaciji mira u regiji, povratku izbjeglica i gospodarskom oporavku. Međutim, sve karte bile su zbunjene dolaskom na vlast u Gruziji u siječnju 2004. kao rezultat "revolucije ruža" M. Saakashvilija. On je predstavljao onu mladu, nacionalistički orijentiranu generaciju Gruzije, koja u potrazi za trenutačnim uspjehom nije prezirala populističke ideje, iako ponekad sasvim apsurdne.
Čak i prije službenih izbora za predsjednika Gruzije, Mihail Sakašvili posjetio je Južnu Osetiju, a taj posjet nije bio koordiniran s vlastima Južne Osetije. Istodobno, dopustio je sebi napomenu da će "2004. biti prošla godina kada Južna Osetija i Abhazija ne sudjeluju na izborima u Gruziji". Takva izjava pridonijela je destabilizaciji situacije.
U razdoblju 2004-2008 Situacija oko Južne Osetije i ruske mirovne bojne na njezinom teritoriju nastavila se zagrijavati. U proljeće 2006. godine, rukovodstvo Gruzije proglasilo je ruske postrojbe mirovnog kontingenta u kriminalcima Južne Osetije. Razlog za tako glasnu izjavu bio je da vojnici iz Rusije nisu imali vizu izdanu od strane gruzijske strane i navodno su ilegalno boravili na teritoriju Gruzije. Istodobno, gruzijska strana zahtijevala je ili povlačenje ruskih mirovnjaka ili njihovo "legaliziranje".
U međuvremenu, izbili su sukobi u brojnim područjima u Južnoj Osetiji. Sukobi, provokacije i granatiranje, uključujući minobacače, prestali su biti rijetkost. Istodobno, veliki broj provokacija organizirala je gruzijska strana. Vrijedno je spomenuti i izjavu koju je u svibnju 2006. dao tadašnji ministar obrane Gruzije Irakli Okruashvili, koji je rekao da će do 1. svibnja 2007. Južna Osetija postati dio Gruzije. Kao odgovor na ovu jasno provokativnu izjavu, ruski ministar obrane Sergej Ivanov jamčio je pomoć Abhaziji i Južnoj Osetiji u slučaju agresije Gruzije na njih.
Proces konfrontacije između Gruzije i Južne Osetije je 2006. godine dobio konačan oblik. Gruzijsko vodstvo u svojoj nacionalističkoj histeriji i dalje tvrdi da gruzijsko područje mora biti nepovredivo i obnovljeno bilo kojim, čak i vojnim sredstvima. Upravo u tom kontekstu Gruzija je krenula u zbližavanje sa Sjedinjenim Državama i NATO-om. Američka vojna oprema i instruktori, koji su postali česti gosti, stigli su u gruzijsku vojsku.
U isto vrijeme, od samog početka svog postojanja, Južna Osetija se pridržavala isključivo pro-ruskog smjera, dakle, u načelu, nije moglo postojati "mirna" unija s Gruzijom nakon što je Sakašvili došao na vlast. U studenom 2006. u Južnoj Osetiji održan je referendum o potpori neovisnosti. Kao rezultat toga, oko 99% stanovnika Južne Osetije koji su glasovali izrazili su potporu za očuvanje neovisnosti republike i nastavak vanjske politike.
Tako je, do kolovoza 2008. godine, situacija u regiji pogoršana do granice, a mirno rješenje tog pitanja bilo je praktično nemoguće. Gruzijski "jastrebovi" na čelu sa Sakašvilijem nisu se mogli povući, inače bi izgubili svoj ugled i težinu u očima SAD-a.
Početak neprijateljstava 8. kolovoza
Dana 8. kolovoza 2008., otprilike 15 minuta nakon ponoći, gruzijska vojska je iznenada otvorila vatru na Tskhinvali svojih višestrukih raketnih bacača Grada. Tri sata kasnije, gruzijske trupe su krenule naprijed.
Tako je gruzijska strana prekršila primirje, a gruzijska vojska uspjela je oduzeti niz naselja na području Južne Osetije (Mugut, Didmukha), kao i provaliti u predgrađe Tskhinvala u prvim satima napada. Unatoč tome, snage južne Osetije bile su u stanju napasti agresora na samom početku sukoba i srušiti tempo gruzijskog blitzkriega tvrdoglavom obranom.
U to vrijeme na samom Tskhinvaliju, kao rezultat gruzijskog artiljerijskog napada, žrtve su se pojavile među civilnim stanovništvom. Grad je uhvaćen nespreman, ali su stanovnici hrabro susreli vijest o gruzijskoj invaziji. Još jedna tragična epizoda u početnom razdoblju rata bila je smrt ruskih mirovnjaka od požara gruzijskih instalacija. Ta je činjenica konačno uvjerila rusko vodstvo u nedostatku izgleda za mirno rješenje sukoba. Predsjednik Ruske Federacije Dmitrij Medvedev najavio je početak operacije prisiljavanja gruzijske strane na mir.
Ujutro je rusko zrakoplovstvo počelo s zračnim napadima na gruzijske trupe, čime je oštro smanjilo stopu njihovog napada. Ruski stupovi 58. vojske, koji su činili glavnu rezervu i glavne obrambene snage u smjeru južne Osetije, kretali su se kroz tunel Roki kako bi pomogli mirovnim snagama i jedinicama južne Osetije.
Tijekom dana, gruzijske trupe uspjele su znatno pritisnuti rusko-južnoosetijske trupe, okružiti vojarne ruskih mirovnjaka, ali nije uspjelo okrenuti plimu u njihovu korist. Zapravo, do večeri 8. kolovoza postalo je jasno da je gruzijski "blitzkrieg" neuspješan i da neće biti moguće odmah zauzeti Tskhinvala. Međutim, gruzijski mediji su vladali pobjednički; objavljeno je da napad na Tskhinval ide dobro.
Daljnji razvoj sukoba (9. - 11. kolovoza)
Do jutra 9. kolovoza borbe u Tskhinvalu su se nastavile, ali gruzijske snage više nisu imale značajnu superiornost. Nakon što su bili vezani u uličnim bitkama, sada su pokušavali uhvatiti što više teritorija, tako da u tijeku naknadnih mirovnih pregovora (od kojih nitko nije sumnjao 9. kolovoza) da imaju barem neke adute u svojim rukama. Međutim, milicija i ruski mirovnjaci nastavili su tvrdoglavo braniti gradske četvrti.
U isto vrijeme, skupina u kojoj su se nalazile jedinice 58. ruske vojske stigla je u Tskhinval, pored mjesta događaja, raspoređena je 76. zračna divizija. Postavljena je i bojna, odvojena od 135. motorizirane puške. Zadatak skupine bio je otključati ruske mirovne snage i uspostaviti kontakt s njima.
Međutim, budući da još nije bio iscrpljen ofanzivni ispad gruzijskih vojnika, a same trupe su imale dovoljno radne snage i opreme, ruski bataljon pretrpio je značajne gubitke kao rezultat borbe za borbu, a do kraja dana bio je povučen iz grada. Međutim, taj kontra-napad pridonio je brzom zaustavljanju gruzijske ofenzive i tranziciji gruzijskih snaga na obranu.
Tijekom 9. kolovoza održani su ruski zračni napadi na gruzijske vojnike, kao i uzajamno granatiranje. Skupina brodova ruske Crnomorske flote ušla je u teritorijalne vode Gruzije s ciljem patroliranja i isključivanja agresivnih akcija Gruzije na moru. Istodobno, sutradan, 10. kolovoza 2008. godine, odražavao se pokušaj gruzijskih pomorskih snaga da prodru u zonu sukoba.
10. kolovoza ruske postrojbe pokrenule su protunapadu i počele zbacivati gruzijske snage iz Tskhinvala, a rusko-abhazijske snage počele su se raspoređivati iz područja koje graniče s Gruzijom. Tako je treći dan sukoba gruzijska ofenziva bila potpuno iscrpljena, a linija fronte počela se kretati u suprotnom smjeru. Rezultat obrambenih bitaka bio je, prije svega, potpuno zaustavljanje gruzijskih vojnika, njihovi gubici i potpuna dezorganizacija. Upravo u tom trenutku u gruzijskom vodstvu je počela panika zbog prijetnje potpunog vojnog poraza. Sakašvili je zatražio od zemalja NATO-a da interveniraju u sukobu i "spasu Gruziju od kandži ruskog agresora".
Ruski vojnici su 11. kolovoza dovršili oslobođenje teritorija koje je zarobio agresor u Južnoj Osetiji i ušli na područje Gruzije. Ipak, ovaj događaj je na svaki mogući način istaknut kao potreba "prisiljavanja Gruzije na mir". Istog dana ruske trupe okupirale su Zugdidi u zapadnoj Gruziji bez borbe, a grad Gori napustile su gruzijske trupe.
Primirje i kraj sukoba
Ruski predsjednik D. Medvedev je 12. kolovoza priopćio kako više ne postoji opasnost za civilno stanovništvo Južne Osetije i ruske vojske, što znači da treba zaustaviti operaciju prisiljavanja agresora na mir. Nakon toga, uz posredovanje francuskog predsjednika i predsjednika Europske unije Nicolasa Sarkozyja, započeli su pregovori između Rusije i Gruzije. Opće značenje budućeg mirovnog sporazuma temeljilo se na neuporabi sile za rješavanje kontroverznih pitanja, okončanju neprijateljstava, povlačenju trupa na pozicije koje su zauzeli prije početka sukoba, pristupu humanitarne pomoći regiji, kao i početku međunarodnih rasprava o statusu Južne Osetije i Abhazije. Gruzijsko vodstvo složilo se sa svim odredbama sporazuma, osim klauzule o statusu Abhazije i Južne Osetije. Ova stavka je preformulirana.
Sljedećih dana nastavio se proces povlačenja ruskih vojnika s teritorija Gruzije. 16. kolovoza mirovni sporazum potpisali su šefovi Ruske Federacije, Abhazije, Južne Osetije i Gruzije. Dakle, iako se taj sukob naziva petodnevnim ratom (zbog činjenice da je faza aktivnih neprijateljstava trajala od 8. do 12. kolovoza 2008.), zapravo je završena 16. kolovoza.
Rezultati i posljedice petodnevnog rata
Rezultati kolovoškog sukoba u Južnoj Osetiji sa svake strane sukoba tumače se na svoj način. Rusko vodstvo najavilo je pobjedu ruskih i južnoosetijskih vojnika, obuzdalo agresora, nanoseći mu ozbiljan poraz i isključivanje novih velikih vojnih sukoba u bliskoj budućnosti. Međutim, usamljene bitke i artiljerijsko granatiranje, zasjede i okršaji nastavili su se do kraja 2008. godine.
Gruzijsko vodstvo najavilo je pobjedu gruzijskih vojnika, a gruzijski predsjednik M. Sakašvili rekao je da je jedna gruzijska brigada, opremljena najnovijim američkim oružjem, uspjela poraziti cijelu 58. vojsku. Ipak, ako objektivno procijenimo rezultate sukoba, valja napomenuti: izjava gruzijskog vodstva napravljena je isključivo u propagandne svrhe i nema nikakve veze sa stvarnošću.
Što se tiče gubitaka koje su pretrpjele strane u sukobu, njihove se ocjene također razlikuju. Prema ruskim podacima, gubici Rusije, Južne Osetije i Abhazije iznose oko 510 ubijenih i ranjenih, dok su gubici Gruzije oko 3000. Gruzijska strana tvrdi da su gubici gruzijskih vojnika tijekom sukoba bili oko 410 ubijenih i 1750 ranjenih, te gubitka ruskih vojnika i njihovih saveznika - oko 1.500 ljudi ubijeno i ranjeno. Dakle, nijedan "poraz gruzijske brigade cijele ruske vojske" nije bio ni blizu.
Объективно признанным итогом войны в Южной Осетии стала победа России и её союзников, а также тяжёлое поражение грузинской армии. При этом в результате расследований, проведённых Международной комиссией Евросоюза, было доказано, что агрессором в конфликте являлась именно Грузия, но в то же время указывалось на "провокативное поведение России, подвигнувшее Грузию на силовое решение вопроса". Тем не менее, как это "провокативное поведение" увязывалось с отказом России принять в свой состав Южную Осетию и Абхазию, а также с непризнанием независимости республик - Комиссия ответа дать так и не смогла.
Последствиями пятидневной войны стало признание Россией независимости Южной Осетии и Абхазии, начало конфронтации между РФ и Грузией (уже в сентябре 2008 года между государствами были разорваны дипломатические отношения). США, несмотря на выводы Комиссии об ответственности Грузии за начало войны, обвинили Россию в агрессивном стремлении расширить свои границы. Таким образом, конфликт в Южной Осетии можно назвать новой эпохой во взаимоотношениях между Россией и западным миром.
