1. ožujka ove godine, govoreći s drugom porukom Saveznoj skupštini, Vladimir Putin predstavio je nove modele strateškog oružja. Među njima su bili Sarmat ICBM, hipersonična raketa Dagger, kompleks Avangard, autonomno podvodno vozilo s neograničenim dosegom i krstareća raketa s nuklearnom elektranom.
Ona je ona postala pravi vrhunac predsjedničkog govora. Uostalom, raketa s nuklearnim elektranama nije samo teško oružje, nego i pravi tehnološki iskorak koji može dovesti do stvarne revolucije u transportu, energiji i istraživanju svemira. Čini se da smo napokon obrisali nos Zapada i dobili pojačani konkretan razlog za ponos. Tisuće korisnika požurilo je otkriti što je nuklearni motor, kako radi i kako bi moglo izgledati. I moram reći da poznavanje ove teme čak i na razini Wikipedije mnogo puta povećava broj pitanja i dovodi u pitanje adekvatnost ljudi koji pišu govore za ruskog predsjednika. Ali bolje je o svemu u redu.
Iz povijesti tog problema ili kako ukrotiti mirni atom
Početak nuklearnog razdoblja bio je vrijeme neviđene euforije. Čovječanstvo je dobilo ogroman i neiscrpan izvor energije, tako da su se nuklearni motori samo htjeli držati svega. Brodovi i podmornice, zrakoplovi, rakete, svemirski brodovi, tenkovi, pa čak i automobili. I ako je sve bilo uspješno s podmornicama i ledolomcima, to nije dobro funkcioniralo s letjelicama i kopnenim vozilima. Pokazalo se da je zabadanje nuklearnog reaktora u zrakoplov nevjerojatno izazovno.
Sredinom pedesetih godina Sovjetski je Savez radio na stvaranju strateškog bombardera M-60 s nuklearnom elektranom, ali nije bilo moguće napraviti taj automobil. Kako bi zaštitili posadu od zračenja, piloti su morali biti smješteni u posebnu olovnu kapsulu težine 60 tona. Nedostatak normalnog pregleda nadoknadili su fotoaparati i periskopi, kao i ogromna količina automatizacije. Veliki problem bio je održavanje "nuklearnog čudovišta". Planirano je da se roboti povjere opskrbu gorivom, ugradnjom oružja, pa čak i samim isporukom pilota zrakoplovu. Sve je to zahtijevalo stvaranje potpuno novih aerodroma, što je bilo skupo i za Sovjetski Savez. Stoga se projekt pretvorio u fazu crteža.
U Sjedinjenim Američkim Državama početkom 60-ih godina ozbiljno se bavio stvaranjem krstareće rakete s ravnim nuklearnim mlaznim motorom (projekt "Pluton") i bili su u mogućnosti napredovati u fazu testiranja. Princip rada elektrane bio je vrlo jednostavan: protok zraka prolazio je kroz aktivnu zonu reaktora od 500 megavata, zagrijavan i izašao kroz mlaznicu, stvarajući mlazni potisak. Lansiranje "Plutona" trebalo je izvesti iz zemlje uz pomoć raketnih pojačivača.
Tijekom provedbe ovog projekta Amerikanci su se suočili s dva problema odjednom. Prvo, zrak, koji je prolazio kroz reaktor, postao je divlji radioaktivan, tako da je lansiranje krstareće rakete preko njezina teritorija bilo prilično teško. I drugo, pred tvorcima akutnog pitanja mjesta testiranja leta. Odjednom, raketa će odstupiti od staze i pasti na gusto naseljeno područje ili jednostavno preletjeti veliki grad, zaraziti ga zračenjem? I gdje završiti rutu uređaja s radnim nuklearnim reaktorom na brodu, koji će se neizbježno slomiti kad padne? Kao rezultat toga, projekt koji je potrošio stotine milijuna dolara jednostavno je zatvoren.
U prošlosti ili zašto je Rusiji potreban nuklearni krstareći projektil?
Gotovo sedamdeset godina nije se vratilo na tu temu, pa je Putinov govor postao pravi grom iz neba. Vrlo poznata i cijenjena publikacija Popular Mechanics, nakon analize dostupnih informacija, došla je do zaključka da će krstareća raketa vjerojatno biti opremljena nuklearnim motorom, što je daljnji razvoj sovjetskih Topaz i Buk elektrana, koje su u jednom trenutku dizajnirani su za uporabu u prostoru.
Graditelji i operateri takvog oružja neizbježno će se susresti s istim problemima koji ne dopuštaju da se podsjeti na projekte 60-ih. Doista, od tada se nije izmislilo ništa bitno novo. Proizvod će također zagađivati zrak i teritorij proizvodima propadanja i predstavljati ozbiljnu opasnost na terenu.
Postoji još jedno pitanje koje mi se javilo odmah nakon predsjedničkog govora. Krstareće rakete nisu trenirane za sletanje, one lete do određene točke, a onda padaju na neprijateljske glave. Kako testirati oružje s nuklearnim reaktorom na brodu? Da će svako lansiranje dovesti do stvaranja malog Černobila u Rusiji? Nedavno su zapadni mediji izvijestili o četiri neuspjela testa "nuklearne rakete". Kako to shvatiti? Imamo četiri nove "zone isključenosti"? No, revizija novih sustava naoružanja može trajati godinama i uključivati desetke lansiranja.
Također, mogućnost "stiskanja" nuklearnog reaktora u dimenzije običnog krstarećeg projektila kalibra je u ozbiljnoj sumnji.
Pa, glavna stvar: zašto nam je potrebna takva "vundervaflya"? Želite stvoriti interkontinentalnu KR? Zašto ga onda ne opremiti pouzdanim, jeftinim i sigurnim kemijskim motorom? Još u 50-ima Sovjetski je Savez razvio krstareću raketu "Oluja" s dometom od 8,5 tisuća km. Projekt nije dovršen zbog uspjeha u stvaranju ICBM-ova, čija je upotreba kao nositelja nuklearnog oružja izgledala mnogo zanimljivijom. U Sjedinjenim Američkim Državama, u istim godinama, interkontinentalni SM-62 Snark s dometom većim od 10.000 km bio je u službi. A to je bez ikakvih reaktora, zračenja i opasnosti za vlastitu populaciju.
Teoretski, krstareća raketa s nuklearnim motorom može se stvoriti, naravno, i doista će imati neograničen radijus djelovanja. Ali zašto? Pitanje isporuke nuklearnog oružja na interkontinentalne udaljenosti pouzdano se rješava uz pomoć balističkih raketa. I bez proturaketne obrane u narednim godinama - i, najvjerojatnije, desetljeća - ruske strateške snage se ne boje.
