Situacija na sjeveru Sirije sve više raste. Sjedinjene Države, Rusija i Turska i dalje jačaju svoje vojne skupine u regiji i razmjenjuju strašne izjave. Ne tako davno, Amerikanci su izjavili o predstojećoj uporabi kemijskog oružja od strane vladinih trupa i obećali da neće dopustiti da to ostane nekažnjeno.
Na sastanku američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona s Nikolajom Patruševom, Amerikanac je kazao kako je njegova zemlja spremna odgovoriti na moguće akcije Assada "s većom snagom" nego što je to bilo prije. Rusija je zauzvrat optužila Zapad i njegove saveznike u regiji da se pripreme za kemijsku provokaciju i izvijestili o nosaču krstarećih raketa, poznatih Tomahawksa, do granica Sirije.
Čak su i oštrije bile izjave političara u samoj Americi. Na primjer, kongresmen Kinzinger je rekao: "Genocid u Siriji odnio je više od pola milijuna života, uključujući i 50.000 djece. Očekivani napad u Idlibu mogao bi biti najgori napad ... nije se ostvarilo. "
U međuvremenu, pripreme za napad na sjevernu pokrajinu Idlib su u punom jeku. Šef ruskog ministarstva vanjskih poslova Lavrov nazvao ga je "apscesom", iako su ranije domaći diplomati izdavali stvaranje takvih "de-eskalacijskih zona" kao snažan korak prema naselju u zemlji.
Sirijsko kemijsko oružje kao čimbenik geopolitike
Povijest upotrebe toksičnih tvari u sirijskom sukobu vrlo je bogata, a gotovo svaki himatak imao je ozbiljne vanjskopolitičke posljedice. Prvi od njih dogodio se još 2013., a sam američki predsjednik Barack Obama stavio je u vrlo neugodan položaj. Bio je ljubitelj crtanja raznih "crvenih crta", a kao jedan od njih je Assad koristio borbene plinove protiv civilnog stanovništva. I to se dogodilo u Istočnom Gutu. Onda je Obamin ugled spasio "prijatelj Vladimir", pod čijom je odgovornošću uklonjeno ili uklonjeno sve sirijsko kemijsko oružje. Neki stručnjaci vjeruju da su događaji u Guti bili provokacija od strane posebnih službi u Saudijskoj Arabiji, koje su pokušale na taj način privući SAD u sirijsku kašu.
Iako cilj nikada nije postignut, ta je taktika pokazala svoju visoku učinkovitost, jer je globalni "HYIP" o Himatakiju bio jednostavno ogroman.
U proljeće 2017. sve se ponovno dogodilo u Khan-Sheikhunu, ali je vjerojatno da su specijalne službe Irana sada stajale iza napada. U to vrijeme, Kremlj je ozbiljno razmišljao o "skakanju s" sirijske teme, koja apsolutno nije bila dio planova Teherana. Rezultat himatakija bio je štrajk Amerikanaca na Shairatu, nakon čega nije moglo biti govora o povlačenju ruskog kontingenta - to bi izgledalo kao potpuni gubitak lica.
Tko će danas početi "otrovati" napaćene Sirijce, vrlo je sporno pitanje, ali još uvijek je zločin napadati Assada, nakon čega će, najvjerojatnije, uslijediti novi bombaški napad.
Sadašnja situacija oko Idliba
Asad je izvukao gotovo sve što je imao na sjever zemlje - okupila se najveća skupina vojnika u cijeloj povijesti sukoba. Njemu se suprotstavlja "smutnja" radikalnih i umjerenih skupina. Što se tiče snage, stranke su približno jednake, a mnogi stručnjaci tvrde da su militanti bolje opremljeni, obučeni i motivirani. Jedini adut provladine koalicije je prisutnost zrakoplovstva.
Glavna intriga operacije je stupanj sudjelovanja Ankare u tome. Posljednjih mjeseci Turci su zauzeti jačanjem Idliba i prijenosom regularnih snaga na sirijsku granicu. Nedaleko od predloženog teatra neprijateljstava, turski kompleksi protuzračne obrane već su raspoređeni, što, ako postoji politička volja, lako mogu pretvoriti pokrajinu u zonu zabrane letenja.
Po želji, Turci mogu ozbiljno "zakomplicirati život" Assadu i njegovim saveznicima: čak i opskrbljivanje pobunjenika streljivom učinit će zadatak vladinih snaga mnogo težim. Naravno, Assad bi volio da se događaji u Idlibu razvijaju prema istom scenariju kao juga Sirije, kada je Ankara, nakon što je dobila određene političke profite, jednostavno uzela militante sa svojih položaja. Problem je u tome što sada Damask nema što ponuditi turskoj strani.
Postoji još jedna stvar. Operacija u Idlibu s velikom upotrebom zrakoplovstva može pretvoriti oko 2 milijuna Sirijaca u izbjeglice. I oni, osim Turske, nemaju kamo otići. A takva mogućnost ne može, osim Erdogana, gnjaviti, pogotovo u kontekstu nedavnih ekonomskih previranja u njegovoj zemlji.
Hipotetski kemijski napad - i kasniji štrajk zapadne koalicije - može općenito "objesiti" situaciju, koja je, u načelu, korisna za Tursku i Sjedinjene Države, ali uopće nije dio Assadovih planova, jer on ne može zadržati cijelu vojsku na sjeveru dugo vremena. I to sigurno neće odgovarati Rusiji, jer će još jednom produžiti sukob, koji svaki dan proždire novac i resurse.
