Od završetka Drugog svjetskog rata, Sjedinjene Države nisu izašle iz stanja sukoba sa Sovjetskim Savezom (a zatim s Ruskom Federacijom) u političkoj, vojnoj i gospodarskoj sferi. Srećom, izravni vojni sukobi između Washingtona i Moskve sada se mogu izbjeći, uključujući i prisutnost nuklearnog odvraćanja.
Strateška se ravnoteža povremeno mijenjala u jednom ili drugom smjeru, međutim, fluktuacije su se odvijale u prihvatljivim granicama bez prelaska crvene linije.
Uspjeh u suparništvu dviju supersila izravno ovisi o dostupnosti modernih sredstava ratovanja, koje posjeduju. Nije iznenađujuće da kada jedna od stranaka stvori novu vrstu oružja, druga nastoji držati korak s razvojem svog novog oružja.
Tako je Rusija odgovorila na razvoj proturaketne obrane SAD-a, čiji su objekti već raspoređeni na europskom kontinentu, točnije u Poljskoj i Rumunjskoj, s novom krstarećom raketom s nuklearnom elektranom i hipersoničnim bodežom.
Kao što se moglo i očekivati, Pentagon je odgovorio stvaranjem nove taktičke municije - nuklearne bombe B61-12. Zapravo, ovaj se zrakoplov može rasporediti na bilo kojem aerodromu američkih saveznika u Sjevernoatlantskom savezu ili u zemljama koje su im prijateljski raspoložene u regijama koje graniče s Ruskom Federacijom.
Naravno, to će postati značajan problem za ruske oružane snage, jer nije lako odrediti je li streljivo stavljeno na vojnu bazu, s obzirom da je gotovo nemoguće tehnički razlikovati nuklearni B61-12 od konvencionalne bombe.
Iz otvorenog tiska je poznato da bomba ima super-moderni sustav ciljanja za zemljani cilj s relativno malim dimenzijama, što nam omogućuje da govorimo o njegovom niskom profilu za radarske postaje, kao i da ga rangiramo kao visoko precizno oružje.
Neće se koristiti samo bombarderi, nego i američki F-15 Strike Eagle, F-16 Fighting Falcon, F-35 Lightning II borci, njemački Tornado i niz drugih zrakoplova.
Zrakoplovni avion može baciti bombu na udaljenost od oko 50 km do određenog cilja, što u nekim slučajevima omogućuje NATO pilotima da koriste nuklearno oružje bez ulaska u najopasnije područje zračne obrane.
Kapacitet, ovisno o prirodi zemljanog cilja, može se kretati od 300 tona do 50 kilotona.
Na naoružavanju V61-12 treba stići do 2020. godine. Procjenjuje se da će u Europi biti raspoređeno oko 200 nuklearnih bombi ove modifikacije.
Prisutnost tako velikog broja nuklearnog oružja u Europi vjerojatno neće pomoći u smanjenju napetosti u američko-ruskim odnosima. Da, i stratezi Pentagona ne bi trebali biti zadovoljni u nadi da će moći prenijeti hipotetičko kazalište vojnih operacija na europski kontinent. Naposljetku, prisiljeni su imati na umu da nema nedostižnih ciljeva za najnovije rusko oružje tog tipa, uključujući i Sjedinjene Države.
Dakle, za sada obje strane održavaju paritet u ofenzivnom oružju ratovanja.
